Refine
Language
- Serbocroatic (36) (remove)
Document Type
- Articles (24)
- Interviews (5)
- Reviews (3)
- Dissertations (2)
- Books (1)
- Forewords (1)
Has Fulltext
- yes (36) (remove)
Covjek kao mjera scih stvari
(2000)
Cultura versus natura?
(1985)
et al.: Edipov kompleks
(1966)
et al.: Edipov kompleks
(1966)
et al.: Edipov kompleks
(1966)
Razumijevanje otuđenog čovjeka koji u povijesnom razvoju stječe sve više slobode, ali se u suvremenom društvu sve više osjeća izolirano od prirode i drugih ljudi, povezuje se u djelima Gaje Petrovića, istaknutog praksisovca, s univerzalnim humanističkim opredjeljenjima i dinamičkom psihologijom. Kada svoju pozornost usmjerava na Ericha Fromma i njegovog čovjeka za sebe, traži odgovore na pitanja što je u Frommovu shvaćanju posebno zanimljivo za tadašnju i buduću filozofiju. Zanima ga Frommovo istraživanje korijena bijega od slobode u čovjekovoj prirodi i suvremenom društvu, ali i mogućnosti oslobađanja čovjeka od tereta kojeg je postavio sam sebi. Pojmovi ljudska priroda i alijenacija Gaji Petroviću služe za produbljenje i proširenje filozofskih promišljanja o čovjeku, kako bi ponudio rješenje osnovnih problema egzistencije i društvenih odnosa. Jedna od zajedničkih točki susreta Gaje Petrovića i Ericha Fromma jest i raskorak između čovjekove biti i stvarne, praktične egzistencije. U središtu njihove filozofije je čovjek, njegova priroda i proturječnosti s kojima se suočava kao stvaralačko biće prakse. Zajedničko im je i pitanje treba li i kako ponovno koristiti dosege praktičnog uma i/ili nastaviti tamo gdje se je stalo u filozofskom konceptu otuđenog čovjeka? Hoće li razmatranje alijenacije i dezalijenacije konačno obnoviti misao o Čovjeku koji, nažalost, nije to što jest, a treba biti ono što bi mogao biti?
U radu pokušavam primijeniti Frommov pojam spontanosti na Foucaultovu teoriju sustava represije. Ovom analogijom pokušava se iznova sagledati Foucaultov problem slobode, pomoću pojma koji Foucault uglavnom zanemaruje. Osnovna je teškoća takvog pristupa u različitim polazištima dvojice autora pri analizi uzroka ljudske podčinjenosti kroz povijest. Unatoč tome, članak će pokazati da je moguće pronaći točku konvergencije između Fromma i Foucaulta: oba autora opisuju svojevrsni bijeg pojedinca prema institucijama moći. Bilo da su te institucije formaliziranije ili rudimentarnije, raspršene ili centralizirane, zajednička im je osnova represija utemeljena na izbjegavanju bilo kakve spontanosti.